Cura lakog morala

Cvrčci su se "rasprskavali kao metafore", a mozak je curio na slamčicu od koktela, u paklenom loncu beskrajnog ljetnog dana. Vukli smo se Buktenica i ja po skalinama, sopćući. Tristo četrdeset i šest skalina, uspon dostojan Everesta. Buktenica je izgledao kao profesor Aschenbach onog dana kad je umirao u šezlongu na Lidu. Svježe obojana crna kosa ispuštala je male crne potočiće niz njegovo izgoreno čelo i vrat. Sjeli smo na zidić, da predahnemo.
- I, dragi mladi prijatelju, Zagreb je sigurno prava Meka za mladog studenta? - u svom pompeznom stilu upita.
- Je, je, šjor Buktenica, nađe se tu svakakvih događanja....
- Pa da, sjećam se ja svog studiranja....- nekako se stuži učas. To čega se sjetio, nije bilo naročito sretno, govorilo je njegovo feminizirano, zbrčkano lice.
Stresao sam se od nelagode kad sam primjetio da čupa obrve. Spopade me stid i bude mi ga žao.
- Tonko dragi, mogli ste svratit na hladno pivo kod mene. Eto prilike da vam pokažem onu Vidovićevu sliku o kojoj smo pričali.
- Ma znate, ne bi tija smetat vašoj ženi, šjor Evelin. Di ću banit u mudantinama gospođi u stan? Možda, neki drugi put. - izvlačio sam se.
- Ali ne, nećete smetat nikome! Ona je otputovala u posjet svojoj majci u Imotski. Ma dajte Tonko, osvježite se nečim hladnim na putu do kuće.
Kad te čovjek tako usrdno moli, kako ćeš odbiti? Bilo bi nepristojno.
Stan Evelina Buktenice, uglednog gradskog odvjetnika bio je, luksuzni, rashlađeni prostor. Ponudio mi je da sjednem u tamnozelenu kožnu fotelju. Oprezno sam prekrio skupocjenu, mahovinastu kožu ručnikom za plažu. Buktenica se uznemireno vrtio po stanu, kretao po pivo, pa se vraćao, sjedao mi nasuprot i još jednom objašnjavao kako je kupio Vidovićevu sliku. Iz trećeg pokušaja je donio Budweiser.
Uh, kako mi je klizilo niz suho grlo zlaćano piće!
-...dogovorio sam da jedan moj poznanik u Zagrebu preuzme sliku. Znate, Tonko, on je nekad radio u SUP-u. Inspektor koji je bio specijaliziran za krađe umjetnina. Drugim rječima stručnjak. Deset tisuća eura je bila cijena. Slika je bila obiteljsko nasljedstvo jedne gospođe iz Trogira, čiji je otac, pokojni profesor francuskog jezika, u mladosti prijateljevao sa slikarom. Na slici je trogirski krajolik, vidjet ćete. Želio sam ostati anoniman i ti ljudi u stvari ne znaju kome su prodali sliku. Idem sad po nju, a vi Tonko prekratite čekanje ovim časopisima....
Na stolić preda me stavio je hrpu sjajnih časopisa izvađenih iz ladice radnog stola i nestao.
Krenuo sam prelistavati prvi i osupnuo se. Bio je to specijalizirani časopis za umjetničku fotografiju, a cijeli broj posvećen Robertu Maphelthorpeu i njegovim muškim aktovima. Brzo sam prelistao ostale i naravno, svi su bili o istoj temi.
Čuđenje je zamjenilo gađenje, a zatim bijes.
Što ova stara tetkica ima na umu? Kiptio sam i spremao se dobro ga izvrijeđati, ali on se nije vraćao. Kako su minuti prolazili, moj bijes je splašnjavao. Slika Bukteničinog grotesknog lica, obojane kose, počupanih obrva, drhtavih ruku, smetenosti i usplahirenosti, postajala mi je sve više smiješna. Kako me tako krivo procijenio? Razgovori o umjetnosti! To je to! A njegova neugledna, bezlična, šutljiva supruga? Kakav je to aranžman?
Vratio se noseći sliku umotanu u bijelo platno. Pogledom je okrznuo časopise razbacane po stoliću, a onda plaho, ispitivački, mene. Odglumio sam ležernost dok se sve u meni treslo od prigušenog smijeha. Osmijeh olakšanja mu je zablistao na licu. Zaboga, koliko teško je ovo bilo njemu?
- Evo, Tonko, pogledajte tu divotu...- razmatao je sliku.
Nisam mogao vjerovati da stvarno gledam Vidovićevu sliku, a ipak bila je tu, u rukama ovog grotesknog lika.
Maglovit obris trogirskog otočića sa kulom i zvonicima, svitanje u tmuran dan, plutajući brodići s jedrima, sve u boji starog, patinastog zlata. Iz slike je izlazila južina i prožimala mi kosti i mogao sam se zakleti da osjećam vlagu u nosnicama.
Zaboravio sam na Bukteničine prljavštine.
Da, ali Buktenica nije.
Naslonio je sliku uza zid, zaobišao stolić i sjeo na naslon moje fotelje. Gledao je sliku, sad iz moje perspektive.
- I što kažete Tonko, kakva je? - upita, ispruži ruku i potapše me po podlaktici, onako, "prijateljski".
Polako izmaknem ruku, ispravim se, okrenem prema njemu i gledajući u to lice ozareno iščekivanjem, kažem:
- No, no, Eveline, pa šta vi mislite o meni? Zar na prvom sastanku? Mislite malo na moj ugled! Nisam ja cura lakog morala!
Grč straha mu preleti licem, a ruka kojom me tapšao ostane besmisleno podignuta.
- Što... što... Tonko...što govorite...kr...pogrešno ste shvatili...nisam....ne..ne...
Dok je Evelin grcao, ja sam ustao i na odlasku mu odbrusio:
- Slušaj tetkice, nisam ti ja to što si u svojim prljavim snovima izmaštao. Ne moraš me pratit do vrata! Usput, slika je prilipa.
Na izlasku sam namjerno zalupio vratima.
Nakon desetak dana, za vrijeme doručka, moj otac sjede za stol nasuprot mene i bez riječi mi pruži otvorenu plavu kuvertu.
Izvadio sam list papira iz kuverte i čitao tekst sastavljen od izrezanih i nalijepljenih slova iz novina:
"Budeš li širio o meni izmišljene, prljave laži, upozoravam te da ću se obračunati s tobom! Imam pištolj! Na sve sam spreman!"
Malo me ovo pismo uzrujalo. Ispričao sam ocu cijelu priču.
Moj stari te iznenadi mudrošću kad se najmanje nadaš.
- Možeš sve to zaboravit. - mirno reče.
I jesam, zaboravio sam.
Ali onda se nakon toliko vremena HAL sjetio.

Oznake: prijateljstvo, homoseksualnost

Anđeo čuvar

Mislim da nisam kršten. Kad sam se rodio religija je bila opijum za narod, a crkva neprijateljska, manipulatorska, multinacionalna korporacija. Barem su tako vjerovali moji roditelji, u svom revolucionarnom zanosu.
Ili možda jesam? Možda sam potajno kršten na nekom mračnom tavanu u prisustvu fra Šimuna i moje babe Marije, kao Ljubljena sestra Rose.
Ona je zapamtila obred, bila je dovoljno velika. Nakon nekakvog, njoj nerazumljivog mrmljanja, fratar je izvadio iz torbe bocu sa svetom vodicom i polio je po po glavi. Ljubljena sestra Rose je zbunjeno ručicom obrisala mokro lice, okrenula se babi i upitala:
- Bako, zašto me ovaj čovjek prolio? Je li on normalan? - i zaradila pljusku zbog koje je razvila trajno nepovjerenje prema crkvi i njenim službenicima.
Ljubljena sestra Rose je, naravno, čim se vratila roditeljskom domu, ispripovjedila svoje religijsko iskustvo mami i tati. Prkosno je vikala i skakutala:
- Ja sam krštena, ja sam krštena! Jesam! Krštena sam!
Tata je dohvatio Ljubljenu sestru Rose, podigao je, uhvatio za gležanj tanke nožice, okrenuo naglavačke i dok je visila glavom prema podu, protresao.
- Eto! Sad je to spalo s tebe! Nisi više krštena! - i uz smijeh je spustio na tlo.
Kako stvari stoje, nikad neću znati sa sigurnošću. Oni koje bih morao pitati su odavno mrtvi.
Imao sam svog anđela čuvara. Osjećao sam ga uvijek negdje malo poviše, iza mojih leđa. Znao sam da je tu i da me štiti.
Kad sam prvi put shvatio da me je napustio, hladna pustoš i strah dubok kao ocean, su me okovali. Bio sam sam, sam, sam. Nikog da zagovara moj slučaj, nikog da me uzme u zaštitu.
Zašto me napustio i ostavio HAL-u na milost i nemilost?
Jesam li počinio grijeh oholosti?
Jesu li krivi moji roditelji što me nisu krstili?
Tražio sam mog anđela u crkvama i po šamatorijima.
Glas u glavi je rekao: "Pomozite potrebitima!".
Svaki dan sam zvonio na vrata župnog dvora i predavao don Stanku neki put deset, neki put pet, neki put dvadeset kuna, ponavljajući:"Pomozite potrebitima!". Donosio sam koliko sam mogao, ni ja nisam imao više.
Dok bi don Stanko uzimao novac i govorio: "Bog te čuvao sinko!" ja sam se osvrtao i osluškivao.
Gdje si, jesi li tu, anđele moj dragi?
I tako iz dana u dan, do onog dana kad sam pozvonio s jednom bijednom kunom u šaci. Don Stanko je otvorio, ja sam pružio otvoreni dlan i rekao: "Pomozite potrebitima!". Gledao je u tu jednu kunu, podigao ljutito pogled i odbrusio mi: "Nemoj mi više dosađivati!" i tres!, zalupio vrata župnog dvora.
Znao sam da je moj anđeo čuvar zauvijek izgubljen.

Modrobradi

Ja sam lud. Ja sam genije. Ja sam ludi genije. Prva premisa, druga pemisa, konkluzija. Primjer jednostavnog logičkog zaključivanja. Ovo je test. Centralni um, HAL 6000 ili spava ili pjeva "Daisy... Daisy... iiiiii...", a ja se igram. Um mi je otključan. Dolaze mi neke davne slike.
Modrobradi, otrov za žene. Padale su kao muhe nakon piiiipsssssa...Nikad nisam shvatio zašto. Zbog praznog pogleda njegovih plavih očiju? Ili, možda, zbog plavog pogleda njegovih praznih očiju? Držanje vojnika koji je upravo progutao svoj mač. Gusta, duga, modrikasta brada. Usne zapečačene. U šutnji je zavodljivost. Bacao ih je u trans svojom tajnovitošću. Da ne preparira leševe u podrumu obiteljske kuće? Je li zanijemio od ljubavi? I nikad, ali nijednoj, nije palo napamet da on nema što reći. Iza modre brade, plavih očiju i markantnog lica krila se "sancta simplicitas". Jadni Modrobradi!
Za mene svi, uljučujući i cijelu vosku psihijatara, tvrde da sam lud kao Ludi Klobučar, a ja sam savršeno izbalansiran, normalan i dosadan u odnosu na Bernardu, egzaltiranu, super originalnu i nepodnošljivu ženu Modrobradog. Ja sam je odbijao zvati Bernarda, ona je za mene bila prava Esmeralda, ciganka. Imala je oblak kose crne kao krilo gavrana, kovrdžave, rasute u spiralnim zmijama do pola leđa, kožu tamno maslinastu, oči na razmeđi modrog i ljubičastog pod izvijenim crnim krilima obrva i trepavica, osmijeh koji bi bjelinom zubi osvijetlio sugovornika kao blic iz fotoaparata.
Da, ne poričem, bila je prava ljepotica, ali ni blizu moje Plave Ruže. Oh, Plava Ružo gdje li si ti sada? Ne, ne, ne smijem misliti o tome. Ako HAL čuje zaključat će me. Biti ću nepokretni komad mesa kome se niz donju usnu cijedi duga nit sline.
Svi smo mi zavidjeli Modrobradom na takvom ulovu, pitali se u čemu je tajna. Brak, dvoje djece, biznis, lova i Esmeralda, malo olinjala od pijeska koji je nepovratno iscurio na dno pješčanog sata, ali i dalje objekt žudnje. Onda smo čuli da joj je umro otac. Nasljedila je stotine tisuća eura vrijednu zemlju. Bila je to moneta za potkusurivanje njenog ludila. Naraslo je do razmjera koji se više nisu dali skrivati. Prodala zemlju, kupila Mladića. Objavila urbi et orbi da počinje živjeti i da više neće robovati nikom. Ni Modrobradom, ni djeci. Njemu zato što je do ludilaaaaa! dosadan i prazan. Djeci zato što su isisali život iz njenih dojki i sad mora u potragu za izvorom energije na kojem će se napajati kao baterija mobitela. Sprašila u Veronu. Mislila je da tamo izvire Rijeka ljubavi. Htjela je sa svojim Mladićem piti s tog izvora.
Jadni Modrobradi je patio ko ubogi đavo. Neutješno plakao, kopnio.
Ja znam kako mu je bilo. Prošao sam taj put popločan patnjom kad mi je HAL zabranio Plavu Ružu. Čovjek može od toga izgubiti razum. Opet mi je njeno lice bljesnulo u mislima, sanjivi pogled, meke usnice, pramen kose zalijepljen za bjelinu obraza. Apage, apage!
Godinu dana je trebalo za potrošiti nasljedstvo. Esmeralda i mladić su živjeli životom raskalšenog ruskog plemstva iz devetnaestog stoljeća. Sve je iskušala ali onaj zjapeći krater praznine u sebi nije uspjela zatrpati. Mladić je bio odan. Vratio se s njom, bolesnom, ispražnjenom od smisla. Predao je u ruke Modrobradom i djeci. Modrobradi je oživio, ali ne zadugo. U bolnici se oporavila i napravila raspored posjeta. Ujutro Modrobradi i djeca, poslijepodne Mladić. Doktori, sestre, pomoćne radnice, portiri svi su znali tko je tko. Muž, djeca, Mladić. Sve je štimalo kao urica. Jadni Modrobradi.
I sad, ja idem neki dan preko gradskog trga. HAL je dopustio. Osvrćem se i pogledom tražim šalje li mi kakve simboličke poruke. Eno, leti novinska stranica nošena vjetrom, s nje se koči naslov: Ne pakirati ministru!
Primio na znanje, HAL! Samo me nemoj zaključati! Na velikom displeju iznad knjižare teku zelena slova: ...teorija struna - najnovija otkrića - svemir nalikuje grafikama Mauritsa Cornelisa Eschera....
Mi smo to znali, zar ne HAL?
"Gospodine, gospodine!" iskoči odjednom pred mene spodoba sjajnog okruglog lica na kojem ludim sjajem iskre sitne praseće okice. Bezvrata, ramena joj rastu iz ušiju. U ruci papir i olovka. Ustuknem i pogledom prošaram trgom. HAL, što je ovo??? panično perpetuira mozak.
"Biste li potpisali peticiju?"
"Molim, ne razumijem?"
"Peticiju za referendum! Sigurno ste čuli: U ime obitelji!"
Odgurnem je rukom i panično pretrčim trg.
Dobro HAL, shvatio sam, nemoj me zaključavati. Neću se više sjećati. Brišem Modrobradog i njegovu obitelj.

Oznake: ludilo, obitelj, aktualni trenutak